Štampa 

Postoje ljudi koje Bog (ili sudbina) obdari mimo drugih. Učini da ih je lijepo i vidjeti i čuti. Postavi ih na pravi put, pa im da neku posebnu snagu i brzinu da ostvare mnogo više nego li drugima pripadne u udio. Takvi se u svakom društvu izdvajaju i prepoznaju. U srećnim narodima i njihovim državama oni su mnogo brojni i svakome od njih pripadne manji lični teret. U onim drugim, tek se ponekad nađe neko sa ovakvim sposobnostima. Nemajući drugoga načina, on zaprti toliko breme da, prije ili kasnije pokleklne pod njim i ne ostvari ono što je iskreno želio. U Crnoj Gori, kao državi koju su opkolile mnoge domaće i spoljnje nesreće, stvari bivaju još gore. Ne samo da je ovih ljudskih titana malo, već čim neko stupi na njihov put, ostali ulože sve svoje napore da mu odmognu. Da ga srozaju u turobnu svakodnevnicu među one koji „ćute i trpe“ ne znajući čak ni zbog čega to rade.

Duško Jovanović, divna crnogorska muška glava, sa kojim se opraštamo poslije mučkog i kukavičkog atentata, bio je predoređen da uspije i da bude zapamćen. Svaki mu je posao išao od ruke, a misao mu je bila jasna, odlučna i brza. U njemu su bile sjedinjene dvije prividne suprotnosti. Snažno izražen osjećaj za tradiciju, za pripadnost svom bratstvu, plemenu i narodu i, s druge strane, posjedovao je niz savremenih znanja, koja su činila da su i stranci, i kad se nijesu slagali sa njegovim stavovima uvažavali njegova zalaganja i djela. Umio je da priča, planira i stvara. Znao je da uči, sluša i poštuje druge. Bio je prototip lidera koji treba da svoj narod i državu vodi u evropske integracije. Bio je pravi ljudski dragulj između pola miliona građana Crne Gore.