Piše: Duško JOVANOVIĆ, poslanik u Skupštini RCG (srijeda, 16. jun 1999. godine "DAN")

Ko se javno odriče da brani svoju domovinu od agresora ne zaslužuje da je ima, a ostaće mrlja na njegovim potomcima i vječita istorijska sramota.

U režimskom glasilu "Pobjeda" od 25.3.1999. godine naručena je i svjesno tempirana izjava ministra pravde u Vladi Republike Crne Gore da se neće odazvati vojnom pozivu.
Podsjećanja radi, dan ranije je izvršena agresija na SR Jugoslaviju, a dan kasnije u Skupštini Republike Crne Gore usvojena je ova "spektakularna" Rezolucija. Ovo je dokaz kako je aktuelna crnogorska vlast svjesno kršila Rezoluciju, i prije nego ju je izglasala.
Ovakva izjava podstiče direktno podrivanje odbrambene moći zemlje.
Kada to kaže jedan član Vlade Republike Crne Gore, a koji je ujedno i ministar pravde, sve je jasno - to je otvoreni poziv građanima da se ne odazivaju na poziv za odbranu otadžbine i to od koga, od onog, čiji bi posao da je sreće, trebao da bude, da sankcioniše eventualno neodazivanje.
Vlada Crne Gore donosi sramnu Odluku o neutralnosti Crne Gore u eventualnom sukobu sa NATO-om.
Za one kojima ova odluka nije bila dovoljno jasna, potpredsjednik Vlade daje pojašnjenje i to za hrvatski "Globus", u izjavi stoji: "Vlada Crne Gore donijela je odluku da će zaštiti svoju teritoriju od sukoba između međunarodnih snaga i Vojske Jugoslavije. Niko ne smije dovesti u pitanje ingerencije Crne Gore nad snabdijevanjem vojnih instalacija na svojem zemljištu". Dalje pojašnjenje: "Crna Gora kontroliše snabdijevanje objekata Vojske Jugoslavije na svom zemljištu, i u slučaju intervencije mi bi smo im prekinuli sve vitalne funkcije. Da bude potpuno jasno, blokiraćemo sve objekte Vojske Jugoslavije u Crnoj Gori, ako Srbija pokuša silom spriječiti sprovođenje odluka naše vlade".
Po onoj narodnoj - mnogo je mačku goveđa glava, ovo je ostalo samo prazna priča, jer je u Crnoj Gori narod vojska, što čini nemogućim sprovođenje ovakvih vladinih odluka. Međutim, ovakve izjave posmatrane iz inostranog ugla bile su aktivna podrška agresoru u toku pripreme za agresiju. Tako da je agresor mogao da računa na direktnu pomoć od strane zvanične Crne Gore u agresiji na SR Jugoslaviju. Potpredsjednik Skupštine Republike Crne Gore Rifat Rastoder za "Vijesti" od 24. maja 1999. godine izjavio je da civilne vlasti u Republici Crnoj Gori sada nijesu u mogućnosti da zaštite one građane koji odbijaju pozive za mobilizaciju u rezervni sastav Vojske Jugoslavije, ali je obećao da niko od takvih kada prođe rat neće odgovarati zbog odbijanja takvog poziva.
Sve ove izjave, iako tendenciozne i direktno uperene na smanjenje borbene gotovosti Vojske Jugoslavije nijesu, proizvele očekivani efekat.
Razloga za to ima puno, ali je svakako ključni visoka patriotska svijest građana Crne Gore kod kojih sluganska politika Vlade Crne Gore, kao i najvećeg dijela državnog rukovodstva nije mogla da prođe. Zvanična Crna Gora iz tih razloga nije sklapanje sporazuma o miru shvatila kao trenutak za poziv na unutrašnju homogenizaciju i političku borbu kako bi praktična primjena sporazuma po Jugoslaviju bila izvedena na najbolji način. Sklapanje sporazuma zvanična Crna Gora je shvatila kao trenutak da pozove Vojsku Jugoslavije da odmah istoga dana kada je sporazum i potpisan, izvrši demobilaciju i vraćanje Vojske Jugoslavije na mirnodopski nivo. Zvanična Crna Gora je zaboravila da Milo Đukanović nije učestvovao u radu Vrhovnog vojnog savjeta zbog zauzetosti turnejama po zemljama agresora. Isto tako svojom krivicom nije učestvovao u donošenju odluka kojima je Vojska Jugoslavije postigla zavidan nivo borbene gotovosti, što su i agresori morali otvoreno da priznaju. Milo Đukanović treba da zna da će odluku o demobilizaciji i obimu te demobilizacije donijeti isti organ koji je odlučivao i o mobilizaciji, pa neka takozvani predsjednik Crne Gore stisne petlju i pođe u Vrhovni savjet odbrane, i pokuša na licu mjesta participirati u donošenju takve odluke.
Na kraju, iz javno sprovedenog dokaznog postupka može se zaključiti da je vojna podrška agresoru od strane crnogorskog režima bila kudikamo veća od pojedinačne vojne podrške bilo kojeg bombardera NATO-a na nebu iznad Jugoslavije.