U vječnosti vremena, Ti si živ Duško Jovanoviću. Mrtve su ove godine koje prodjoše. Mrtvi su dzelati koji su pucali u tebe. Strah polako ubija i one koje su ubice platili da nišan okrenu u one za koje smrt ne predstavlja ništa. I kada novinari budu žrtve neizgovorenih riječi, Ti ćeš živjeti. Oni koji znaju po istini tragati-doći će do tebe! Neka se sloboda medija i časno društvo bez kriminala prepoznaju po stupcima novina koje si uradjivao. "Dan" je ostao svjetionik!
Kada su novinari u dilemi kako da napišu, neka ti pogledaju u oči. Oni koji za to nemaju hrabrosti, neka sramno pognu glave i veličaju ubice. Crvena krv je prepoznatljiva boja slobodnih medija. Mi ne ćutimo. Oni ćute. U njihovom ćutanju ima pravopisnih grešaka. Mi pišemo istoriju novinarstva po tvojoj azbuci. Bol je naš smijeh. Tekstove redigujemo srcem, olovku oštrimo sjećanjem na tebe. Svi smo u redakciji velika slova, i zato ličimo. I hrabre kukavice nas se plaše. Trčimo isto i uz brdo, i niz brdo. Na cilju smo uvijek prvi, sa tobom. Ovo je tvoja priča. Kad jutro svane „ Dan" je neminovnost. S tobom je slobodnom i hrabrom novinarstvu u Crnoj Gori svanulo jutro!
Mi koji smo tvoji, jer si naš, čuvamo te hrabrošću novinskih stubaca. Od naslova pravimo neprobojne grudobrane. Neka pucaju. Niti se mi možemo sakriti, niti nas oni mogu ubiti-neuhvatljive mete za zlokobne kuršume. Godišnja doba skrivamo izmedju redova. Isti su nam i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima.Naše su putanje prohodne. Ti si nam zacrtao trasu. Za tobom, za tobom, za tvojim nogostupom!
Ni litice nas ne plaše. "Tamo je vrh", govorio si.Naprijed! Čuješ li kako nam je korak čvrst? Eto nas, tu gdje zaborav ne klija, gdje se kuršumi rasprskavaju, gdje srce mirno kuca, bez straha.
Mi smo tu. A vi?
Tu je, sa nama i Duško Jovanović!

Redakcija dnevne novine DAN