Tekstovi i intervjui

Piše: Duško JOVANOVIĆ, poslanik u Skupštini RCG (srijeda, 9. jun 1999. godine "DAN")

Ili kako je funkiconisao i dalje funkcioniše savez NATO-a i aktuelne crnogorske vlasti

Sadržaj dokumenta, koji je potpisala jugoslovenska strana, kao polaznu osnovu za trajno rješenje konflikta na Kosmetu, može biti ovakav ili onakav, povoljan ili manje povoljan, ali sigurno je jedno, da taj dokument, ni nas ni agresora, ne kandiduje, ni kao pobjednika, ni kao poraženog u ovom ratu.
Što se doprinosa Crne Gore postignutom sporazumu tiče, jedna stvar je potpuno jasna.

Svemu onome što je pozitivno u tom sporazumu, veliki doprinos dale su sve patriotske snage Crne Gore, bez obzira na političku ili vjersku pripadnost. Veliki doprinos dale su sve patriotske snage Crne Gore, bez obzira na političku ili vjersku pripadnost. Veliki doprinos dala je Vojska Jugoslavije, čija je pozicija, nažalost u Crnoj Gori, bar što se odnosa aktuelne crnogorske vlasti prema njoj tiče, i te kako podsjećala na onu u Sloveniji, ili Hvatskoj, početkom 90-tih godina.
Svemu onome što je u tom sporazumu negativno, što nam ne ide na ruku, i te kako je kumovao crnogorski režim, a posebno kroz aktivnosti njenog takozvanog predsjednika, kao i izvršne crnogorske vlasti.
Sve je to rađeno za rad ličnih interesa. U ime ovoga naroda nije sigurno.
Direktni i indirektni potezi aktuelne crnogorske vlasti najčešće su imali, a i dalje imaju, karakteristike podrške agresoru. Ta podrška, kako u pripremi, tako i u toku same agresije, imala je više različitih dimenzija, ali se lako uočava razlika između političke, vojne i informativne podrške.
Mnogo je dokaza koji govore u prilog ovoj tezi. Potrebno je izvršiti njihovu pojedinačnu analizu, kako bi javnost, nakon cjelovitog pregleda, imala javnu i istinitu sliku karaktera režima, koji je nažalost na vlasti u Crnoj Gori.

Politička podrška agresoru - DOKAZ PRVI

• Zajednički tekst Mila Đukanovića i Zorana Đinđića u "Njujork Tajms"-u
U subotu 8. maja 1999. godine u "Njojork Tajms"-u izašao je tekst, koji su zajednički potpisali Milo Đukanović i Zoran Đinđić.
Sada je jasno da su pomenuta gospoda, namirisavši mir, pokušala da taj mir kanališu, i iz njega ušićare nešto i za sebe.
U pomenutom tekstu oni konstatuju:
"Za uspostavljanje trajnog mira, spoljni svijet mora da uradi više od razrješenja kosovske krize".
Ovom izjavom ove "proevropske demokrate" saoštavaju Americi i čitavom Zapadu da, po njihovom mišljenju, uzrok sukoba nije na Kosovu, nego kod vlasti u Beogradu, i to bez razlike, republičke ili savezne. Što će reći, da rješenje kosovske krize nije istovremeno rješenje njihovog ličnog problema, a to je nasilna smjena izabrane vlasti.
Đukanović i Đinđić u nastavku izjaviše sledeće:
"Jugosloveni treba da ulože intenzivne napore da povrate moralni status, izgubljen zbog Kosova".
Ova njihova izjava zaslužuje da se njeni autori bar zacrvene, ako nemaju hrabrosti da se izvinu građanima Jugoslavije.
Dati ovakvu izjavu agresoru, znači javno priznati u epostojeću krivicu, poniziti se pred onima, koji pobiše toliko nevinih ljudi, a u materijalnim razaranjima da ne govorimo.
Pri tome, namjerno zaboravljaju ili ne vide, da Jugosloveni nikada do sada nijesu uživali toliku podršku svih slobodoumnih, naprednih i apolitičkih snaga Evrope i svijeta. Gotovo da nije bilo većeg grada u svijetu, gdje se javno nije dala podrška Jugoslaviji, i osudila NATO agresija. Najveći protesti protiv agresije bili su baš u zemljama članicama NATO-a.
U daljem tekstu "Njujork Tajms"-a Đukanović i Đinđić saoštavaju:
"Demokratija može biti uspostavljena potpunom izolacijom nedemokratskih snaga i ustanovljenjem spoljnjeg tijela koje će pomagati u praćenju političkih promjena".
Ovakvim stavom u načinu uspostavljanja demokratije u Jugoslaviji autori šalju više poruka agresoru i domaćoj javnosti:
- Svi građani Jugoslavije koji ne misle kao njih dvojica, moraju da se izoluju, da se od njih ne zaraze proevropske snage. Ne predlaže se način izolovanja, da li bi to bio sistem rezervata (u Americi poznat i primjenjivan), ili neki drugi primjeren balkanskom mentalitetu.
- I pored izolacije nedemokratskih snaga, predlaže se posebno spoljno tijelo koje bi pratilo ponašanje i neizolovanih snaga, jer stepen razvoja jedinki ne garantuje sigurne političke promjene.
Niko navedenom dvojcu, sa ko zna koliko kormilara, ne brani da se lično ponižavaju, ali da ponižavaju i državu i građane nemaju pravo, za to im niko nije, i ne može dati mandat.
Cilj ovakvog saopštenja "Njujork Tajms"-u u cjelini nije zalaganje da prestane rat već rušenje legitimne i savezne vlasti.
Za javno mnjenje na Zapadu gospodin Đinđić je neinteresantna, ličnost iza koje stoje marginalne političke snage.
Da li je to Đukanović?
Za nas i naše jugoslovenske prilike Da, i on je marginalan. Po realnim političkim snagama koje stoje iza njega, takođe je marginalan.
Međutim, za manipulativne svrhe, a čemu je ovo pismo trebalo da služi u zemljama agresora, Milo Đukanović je ustavna polovina Jugoslavije.E, pa ta ustavna polovina, trči po agresorskim prestonicama, moljaka pomoć od agresora za rušenje vlasti u Beogradu.
Ovo je prvi dokaz velike političke podrške agresoru u agresiji na našu zemlju.

• < Prethodna